hfz.Midhat ef. Sejfić STVARI TREBA DEFINISATI Neka je hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve sljedbenike, čiji je krajnji životni cilj postizanje Allahovog zadovoljstva. Braćo moja u Dini Islamu! Jedna od najvažnijih životnih aktivnosti i, ujedno, jedan od najvećih životnih izazova jeste definisanje stvari. Da bi se svaka stvar koristila ispravno, odnosno, stavila na svoje mjesto, prvo je treba nazvati pravim imenom. Uzmimo za primjer život. Da bismo mogli da ga definišemo, prije svega moramo znati da on ne počinje našim rođenjem već da je počeo u svijetu duša (Ezel) i da ne završava našom smrću već se nastavlja boravkom u svijetu duša (Berzehu) a zatim u vječnosti Ahireta. Potom treba znati da je Dunjaluk svijet iskušenja i da je Uzvišeni Allah stvorio život i smrt kako bi nas iskušao ko će od nas bolja djela činiti, da je svrha našeg postojanja ibadet, da će bez izuzetka svaka duša okusiti smrt, da je smrt samo jedna i da ona predstavlja put povratka svome Gospodaru, da se na taj put osim djela ne nose nikakve dunjalučke stvari, da se na Dunjaluk ne može vratiti kako bi se popravile greške i učinila dodatna dobra djela, da će nas Uzvišeni Allah proživjeti i sakupiti na drugome svijetu i da će zatim svakog od nas pojedinačno za učinjena djela pitati, nakon čega će nam račun ispostaviti, tj. nagradu ili kaznu nam dati. Nakon što čovjek definiše svoj život, slijedeći zadatak mu je da definiše svoje ciljeve. Prvo sebi treba da postavi krajnji cilj, a onda na osnovu njega i ostale podciljeve. Dakle, čovjeku mora da bude jasno da na kraju puta stoje samo dvije stvari – Džennet i Džehennem. Treće opcije nema. I kad se do njih dođe onda nema više ''hoću-neću'', ''ja bih nazad'', ''ja bih nešto da promijenim''. Zato, da bi se navrijeme krenulo na put, treba što prije sebi odrediti krajnji cilj. Jer, svako besciljno kretanje jeste ustvari vrćenje u krug, gubitak vremena i opasnost da se ostane izgubljen. One koji žele Allaha, Njegovo zadovoljstvo i Džennet, Allah će na putu pomoći i uputiti ih. A one koji se izgube, Allah će u zabludu odvesti i do pred vrata Džehennema ih dovesti. A nakon što definiše krajnji cilj, slijedeći čovjekov korak jeste definisanje, odnosno izbor opskrbe koja mu je potrebna na putu do cilja. A najbolja opskrba jeste bogobojaznost, tj. da čovjek izvršava ono što je Dragi Allah naredio i izbjegava ono što je Uzvišeni Allah zabranio. To, naravno, nije uvijek lahko, jer prokleti šejtan želi da ukrade čovjekovu bogobojaznost, pa mu stalno šapuće da treba da ostavi namaz, post, zekat, sadaku i pomaganje drugima te da treba da se prihvati alkohola, kocke, bluda, droge i zavađanja ljudi. Prokleti šejtan čovjeku uljepšava razne staze, koje čovjeka (ako ih počne slijediti) vrte u krug i stalno vraćaju na isto mjesto. Te staze treba prepoznati i izbjegavati, odnosno, ako ih čovjek jednom i izabere treba da se pokaje i da ih ubuduće zaobilazi. Pokajanje Uzvišenom Allahu je jedan od najljepših dijelova bogobojaznosti. A da li je čovjek stigao do svog krajnjeg cilja saznat će tek na kraju suđenja. Međutim, jedan od ranih pokazatelja jeste i njegova smrt, odnosno dženaza. Ako na njegovoj dženazi bude prisutan veliki broj vjernika, to je znak da je čovjek bio dobar i da se može nadati Allahovom oprostu i nagradi. Jedna od takvih dženaza, koja je po broju prisutnih vjernika bila slična dženazi rahmetli Aliji Izetbegoviću, jeste dženaza koja je u ponedjeljak klanjana rahmetli Halidu Bešliću. Koliko je bio voljen dovoljno govori činjenica da su se u mnoštvu gradova širom svijeta dan-dva prije dženaze ljudi okupljali u velikom broju kako bi izrazili svoju žalost za njim i pjevali njegove pjesme. To se nekima nije svidjelo pa su u komentarima pisali da se odriču takvog ponašanja svoga naroda, da umjesto pjesme treba da mu uče dove, da ne treba da mu otežavaju kaburski azab i sl. Ti, komentari, naravno, nisu na mjestu i odražavaju ljubomoru na uspjeh, koji naš rahmetli pjevač i humanista nije tražio ali je svojim djelima zaslužio. Nisu se ljudi okupili radi ibadeta već da bi iskazali svoju žalost zbog odlaska dobrog čovjeka, o čijoj dobroti će se još dugo pričati. I nisu oni pjevali njemu, već sebi. Da su kojim slučajem pjevali na dženazi, onda bi to bila druga priča. Ali nisu. Na dženazi su učili dove. I komemoracija nekima smeta, iako ni ona nije dio ibadeta. Ljudi su se sastali da daju podršku njegovoj porodici i da se prisjete lijepih trenutaka koje su sa njim doživjeli. To nije ništa drugačije od naših sijela na kojima se prisjećamo merhuma pa o njima pričamo ono što smo čuli ili skupa doživjeli. Samo što mi svoja sijela ne nazivamo komemoracijom. A i ono sakupljanje ljudi i pjevanje nije ništa drugo do li javna i masovna komemoracija. Dakle, običaje ljudi ne treba nazivati novotarijama, kada one to nisu. Nije svako djelo koje Muhammed, s.a.v.s., nije radio samo po sebi novotarija. Jer, u tom slučaju bi i korištenje razglasa, struje i podnog grijanja u džamijama, zatim putovanje autom i korištenje telefona i online-bankinga kao i svašta nešto drugo moglo da se smatra novotarijom. Stvari treba nazvati pravim imenom, kao što i novotariju treba definisati i ne igrati se sa njom, jer čovjek vrlo lahko može da uđe u grijeh. Da zaključimo! Većina stvari je dopuštena. Zabranjeno je samo ono što je štetno. A novotarija je svaka stvar koja se ubacuje u ibadet ili vjerovanje, a koja nema osnove u šerijatu ili akaidu. Sve ostalo što je novo jesu ustvari navike, koje mogu biti ili lijepe ili ružne, zavisno od toga kakve su im posljedice. I pri tome je sasvim nebitno da li se one nama lično sviđaju ili ne. Molim Dragog Allaha da nam istinu pokaže istinitom i pomogne da je slijedimo i da nam laž pokaže lažnom i pomogne da je izbjegavamo. Amin.